Na izvanučioničkoj nastavi posjetila sam Vukovar. Nekima je to možda bio samo običan izlet, ali meni je to bila životna pouka. Vodili su nas u Vukovar, grad koji se najviše žrtvovao za našu zemlju, grad koji je najviše patio, za nas i za sve ljude koji su danas ovdje. U Vukovaru sam imala samo jedan cilj. Biti ponosna. Ponosna na sve ljude koji su bili u Domovinskom ratu, a osobito na svog oca, koji je ranjen u ratu, ali se ipak nastavio boriti. Borio se za našu zemlju koliko je god mogao, nije odustao kao što bi neki drugi. Imao je cilj. Ispunio ga je. U obilasku Vukovara stigli smo u vojarnu. Kad sam vidjela sve slike drugih stradalih i ranjenih vojnika znala sam da mi je cilj pronaći svog oca među njima. Jedan okret glavom mi je ispunio lice suzama, bila je tamo! Slika koju sam čekala mjesecima vidjeti, slika s kojom sam znala da se trebam ponositi, najvažnije od svega, slika mog oca. Usprkos mojim suzama i emocijama provela sam ostatak dana sa osmjehom na licu i toplini u srcu. Nisam si dopustila da mi nešto pokvari dan jer mi ga je taj jedan trenutak uljepšao i podsjetio me da uvijek moram biti ponosna na svoju zemlju, grad Vukovar i svog oca. Vukovaru, nikada u životu zaboraviti neću za tebe upaliti svijeću!
Ines Kovač, 8.c
